Evo odgledah ga.
Dva puta za redom. Isto veče.
Love is Blindness. Prema U2-u. Prema redatelju i ne baš.
Slažem se s domsijem, Achtung Baby je zaslužio bolje. Više mesa. Mada su kronološki poredali sve. Od uvoda JT& RH ere, pa do nastanka AB.
Ne, nisu popljuvali R&H. No nakon silnih godina turneja, osjećaj koji je ostaje iza tebe u tom trenu dok govoriš o svemu tome i ne može biti baš pozitivan. Jer si slomljen umorom. Danas to izgleda drugačije. No kao što svaka žrtva revolucije rađa novo dijete - tako je i to bilo potrebno da se rodi AB.
Neću puno o filmu, no film ima nešto, nešto što je zasjenilo sve ostale dijelove, koji na kraju postaju nebitni.
Rađanje "One". Minute koje idu paralelno na ekranu, zvuci u pozadini, akordi na ekranu. Taj dio intime koji su podjeli s nama je nešto veličanstveno. Neponovljivo.
Svi smo znali za tu priču, koje je oslobodila U2 okova i omugućila da i dalje lete. Sada su nam je i dali da budemo dio nje.
Dar s neba, Božji dar, trenutak inspiracije. Nagrada za mukotrpan rad na stvaranju. Sve je bitno. Volio sam ONE.
Nakon ovoga gledam na nju kao na relikviju.
